Antun Branko Šimić, Preobraženja
Antun Branko Šimić je počeo pisati kao matoševac regionalističku poeziju i feljtone. Njegovi su rani stihovi bili romantični, nostalgički i izuzetno sjetni. To su sjećanja na zavičaj, djetinjstvo i prošla vremena. Iz njih izviru ljupkost, mirnoća, sunčana ljepota. To su pjesme pune mirisa grožđa i smilja (Himnos, Odmor uz pjevanje mladog vina); himne neba, broda, stabla i voda (Put u dolinu).
Drugo razdoblje (1917.-1920.)
Šimić se upoznaje sa ekspresionizmom, pokretom i stvaralaštvom koje u njemu izaziva negiranje svega što je do tog trenutka mislio o umjetnosti bečki časopis Der Strum. U svojim najpoznatijim časopisima Juriš (1919.) i Vijavica (1917.) iskazuje jasno i drugačije mišljenje o književnosti nego ono koje je bilo kod nas do 1917. godine. Odnosno, Šimić odbacuje matoševsku i regionalističku poeziju u potpunosti.
Usvojio je novo shvaćanje književnosti, kulture uopće, pa postavlja novi kriterij o imaginarnoj književnosti. A. B. Šimić počeo je stvarati slobodan stih, stih koji nije slobodan po tome što je bez rime, već po svojoj moći imaginacije da u jeziku jasno sagledava život “neograničeno”. U njegovim pjesmama jasno dolazi do izražaja potpuno drugačiji doživljaj svijeta, noć, žalost, samoća, mrak.
Treće razdoblje – Preobraženja (1920.)
Šimićeva zbirka Preobraženja prva je i ujedno njegova najpoznatija, knjiga slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti. U nju je iznio ekspresionističku estetiku preobrazbe stvarnosti. U samom nazivu zbirke možemo jasno prepoznati Šimićevu promjenu i drugačije shvaćanje umjetnosti. Njegov stvaralački postupak nije bio isključivo preslikavanje stvarnosti, simbolične slike, već njegove vlastite preobražene stvarnosti. Ta se stvarnost izražavala u novim slikama, apstraktnim bojama.
Šimić iznosi motive karakteristične za ekspresionizam. Izražava strah, nemir, krik, pobunu protiv vlasti, sputanosti, zabrana kao takvih i negira stvarnost. Neprestano pjeva sebe, govori o vlastitim problemima, dilemama i tjeskobama koje ga muče. Traži smisao ljudskog postojanja na relaciji života i smrti.
Četvrto razdoblje (1920.-1925.)
Pjesme nastale u ovom razdoblju Šimićeva stvaralaštva htio je tiskati pod naslovom Pjesme o tijelu. Naime, u tom se razdoblju najviše bavio proučavanjem socijalnih tema, problematikom samog društva u cjelini i buntom protiv tadašnjeg vremena. Sva djela posvećuje raspravljanju o ljudskoj nepravdi i nepravdi samog života kao takvog.
Književnopovijesno razdoblje
- Avangarda
- hrvatski ekspresionizam (1914. – 1928.)
Kontekst
- Prvi svjetski rat, poratno razdoblje
- ekspresionizam kao umjetnički odgovor na postojeće stanje
Poetika ekspresionizma
- pobuna protiv kulta ljepote
- antimimetičko načelo: Umjetnost nije preslika iskustvenog svijeta
- umjetnik u djelu daje unutrašnju (duhovnu) stvarnost, ekspresiju
- autonomija boje – njome se izražava duhovna stvarnost, ovisna samo o umjetniku
Preobraženja (1920.)
Tematika
Pjesnički svijet otvara programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja. Središnji dio zbirke čine pjesme koje obrađuju različite teme- ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema Bogu… Zbirka završava pjesmama Opomena i Budući, svevremenskim porukama upućenim imaginarnom čitatelju.
Stilska obilježja
škrtost izraza- racionalizacija riječi, eliptičan izraz, boja kao simbol (jake boje, kontrasti), dojam krika (sažetost, glagoli), slobodan stih, uglavnom nema interpunkcije, grafički izgled pjesme (ukazuje na sadržaj)
Činitelji pjesničkoga ritma
Duljina stihova, zvučne figure: asonanca, aliteracija, onomatopeja, ponavljanja, opkoračenje, prebacivanje, prijenos, grafički raspored stihova
Pjesnici
Motivi: pjesnici, svijet Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti.
Metafora za pjesnike: „ Pjesnici su čuđenje u svijetu“
„pjesnici su vječno treptanje u svijetu“.
Čuđenje i treptanje je metafora za aktivnost.
Metafora za svijet: „Naslonivši uho na ćutanje sto ih okružuje i muči“.
Tom metaforom govori da je svijet pasivan i tajanstven, kontrast pjesnicima koji su aktivni.
Moja preobraženja
U ovoj pjesmi pjesnik shvaća život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena. Teži (čezne) za smrti.
„Ja pjevam sebe koji umirem na dan...“-taj stih stvara dojam kritika i napetosti.
A.B.Šimić ne doživljava smrt kao kraj, već kaže da će s dalekog neba noću sjati.
Pojavljuju se boje i personifikacije:
1. crne bezdane i mučne noći,
2. blijedo meko lice u kristalno jutro, (polja, livada i voda)
3. umorna od mijena,
4. svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu,
5. neba noću sjati,
6. crne muke noćnih očajnika.
Antun Branko Šimić je počeo pisati kao matoševac regionalističku poeziju i feljtone. Njegovi su rani stihovi bili romantični, nostalgički i izuzetno sjetni. To su sjećanja na zavičaj, djetinjstvo i prošla vremena. Iz njih izviru ljupkost, mirnoća, sunčana ljepota. To su pjesme pune mirisa grožđa i smilja (Himnos, Odmor uz pjevanje mladog vina); himne neba, broda, stabla i voda (Put u dolinu).
Drugo razdoblje (1917.-1920.)
Šimić se upoznaje sa ekspresionizmom, pokretom i stvaralaštvom koje u njemu izaziva negiranje svega što je do tog trenutka mislio o umjetnosti bečki časopis Der Strum. U svojim najpoznatijim časopisima Juriš (1919.) i Vijavica (1917.) iskazuje jasno i drugačije mišljenje o književnosti nego ono koje je bilo kod nas do 1917. godine. Odnosno, Šimić odbacuje matoševsku i regionalističku poeziju u potpunosti.
Usvojio je novo shvaćanje književnosti, kulture uopće, pa postavlja novi kriterij o imaginarnoj književnosti. A. B. Šimić počeo je stvarati slobodan stih, stih koji nije slobodan po tome što je bez rime, već po svojoj moći imaginacije da u jeziku jasno sagledava život “neograničeno”. U njegovim pjesmama jasno dolazi do izražaja potpuno drugačiji doživljaj svijeta, noć, žalost, samoća, mrak.
Treće razdoblje – Preobraženja (1920.)
Šimićeva zbirka Preobraženja prva je i ujedno njegova najpoznatija, knjiga slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti. U nju je iznio ekspresionističku estetiku preobrazbe stvarnosti. U samom nazivu zbirke možemo jasno prepoznati Šimićevu promjenu i drugačije shvaćanje umjetnosti. Njegov stvaralački postupak nije bio isključivo preslikavanje stvarnosti, simbolične slike, već njegove vlastite preobražene stvarnosti. Ta se stvarnost izražavala u novim slikama, apstraktnim bojama.
Šimić iznosi motive karakteristične za ekspresionizam. Izražava strah, nemir, krik, pobunu protiv vlasti, sputanosti, zabrana kao takvih i negira stvarnost. Neprestano pjeva sebe, govori o vlastitim problemima, dilemama i tjeskobama koje ga muče. Traži smisao ljudskog postojanja na relaciji života i smrti.
Četvrto razdoblje (1920.-1925.)
Pjesme nastale u ovom razdoblju Šimićeva stvaralaštva htio je tiskati pod naslovom Pjesme o tijelu. Naime, u tom se razdoblju najviše bavio proučavanjem socijalnih tema, problematikom samog društva u cjelini i buntom protiv tadašnjeg vremena. Sva djela posvećuje raspravljanju o ljudskoj nepravdi i nepravdi samog života kao takvog.
Književnopovijesno razdoblje
- Avangarda
- hrvatski ekspresionizam (1914. – 1928.)
Kontekst
- Prvi svjetski rat, poratno razdoblje
- ekspresionizam kao umjetnički odgovor na postojeće stanje
Poetika ekspresionizma
- pobuna protiv kulta ljepote
- antimimetičko načelo: Umjetnost nije preslika iskustvenog svijeta
- umjetnik u djelu daje unutrašnju (duhovnu) stvarnost, ekspresiju
- autonomija boje – njome se izražava duhovna stvarnost, ovisna samo o umjetniku
Preobraženja (1920.)
Tematika
Pjesnički svijet otvara programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja. Središnji dio zbirke čine pjesme koje obrađuju različite teme- ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema Bogu… Zbirka završava pjesmama Opomena i Budući, svevremenskim porukama upućenim imaginarnom čitatelju.
Stilska obilježja
škrtost izraza- racionalizacija riječi, eliptičan izraz, boja kao simbol (jake boje, kontrasti), dojam krika (sažetost, glagoli), slobodan stih, uglavnom nema interpunkcije, grafički izgled pjesme (ukazuje na sadržaj)
Činitelji pjesničkoga ritma
Duljina stihova, zvučne figure: asonanca, aliteracija, onomatopeja, ponavljanja, opkoračenje, prebacivanje, prijenos, grafički raspored stihova
Pjesnici
Motivi: pjesnici, svijet Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti.
Metafora za pjesnike: „ Pjesnici su čuđenje u svijetu“
„pjesnici su vječno treptanje u svijetu“.
Čuđenje i treptanje je metafora za aktivnost.
Metafora za svijet: „Naslonivši uho na ćutanje sto ih okružuje i muči“.
Tom metaforom govori da je svijet pasivan i tajanstven, kontrast pjesnicima koji su aktivni.
Moja preobraženja
U ovoj pjesmi pjesnik shvaća život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena. Teži (čezne) za smrti.
„Ja pjevam sebe koji umirem na dan...“-taj stih stvara dojam kritika i napetosti.
A.B.Šimić ne doživljava smrt kao kraj, već kaže da će s dalekog neba noću sjati.
Pojavljuju se boje i personifikacije:
1. crne bezdane i mučne noći,
2. blijedo meko lice u kristalno jutro, (polja, livada i voda)
3. umorna od mijena,
4. svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu,
5. neba noću sjati,
6. crne muke noćnih očajnika.