Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma. Živio je teškim životom. Uz bijedu i siromaštvo, bolovao je od epilepsije te se morao suočiti sa smrtnom kaznom, zatvorom u Sibiru i umiranjem bližih članova obitelji. Da udovolji želji oca, upisuje u šesnaestoj godini vojnu akademiju te pohađa inženjerijsku akademiju. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ”Bijedni ljudi”, 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ”Zapisima iz mrtvog doma”, 1861.) ne samo da napušta već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ”Demoni”, 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.
Glavna su mu djela romani: ”Poniženi i uvrijeđeni”, ”Zločin i kazna”, “Bijesovi”, “Mladić”, ”Idiot” te ”Braća Karamazovi”, posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno.
- najznačajniji prethodnik moderne proze
"Mene nazivaju psihologom: to nije točno, ja sam samo realist u višem smislu riječi, tj. ja slikam svu dubinu čovjekove duše" (Dostojevski o sebi)
Kompozicija
- fabula je oblikovana oko ubojstva (sličnost s fabulom kriminalističkoga romana)
- pregledna radnja (pretežito kronološka, uz povremene retrospekcije)
fabularni tijek: - priprema za ubojstvo
- ubojstvo
- psihološko slamanje Raskoljnikova koji je stalno na rubu priznavanja zločina
Teme:
- želja za društvenom afirmacijom
- pitanje čovjekova identiteta
- pitanje čovjekove odgovornosti
- središnja tema - etičko pitanje: Ima li čovjek pravo u ime viših ciljeva ubiti drugoga čovjeka?
- Raskoljnikovljeva teorija po kojoj se ljudi dijele na "nižu" i "višu" vrstu, a iznimnim pojedincima sve je dopušteno (Jedna smrt za stotinu života) jer su oni pokretačka snaga čovječanstva
Vrsta romana:
- psihološki roman
- socijalni (društveni) roman
- roman ideja
Likovi:
- Rodion Romanovič Raskoljnikov - siromašni student željan društvene afirmacije
- Sonja - prostitutka, žena s dna društvene ljestvice; žena patnica
- Aljona Ivanovna - stara lihvarica koju je ubio Rodion Raskoljnikov
Stilska obilježja (realistička, modernistička)
- detaljno opisivanje prostora i likova
- pripovjedački postupci: unutrašnji monolog, dijalog, pripovijedanje, opisivanje
- opis prostora oblikuje lik: naglašava njegove osobine (socijalna uvjetovanost lika)
modernistička obilježja: literalno oblikovan život samih ideja, esejistički elementi (filozofske ideje), subjektivno vrijeme, nepouzdani pripovjedač (uz pripovijedanje u 3. licu), unutrašnji monolog
- elementi simbolizma (san, halucinacije, groteska)
Realizam
Književnopovijesno razdoblje
- realizam (1830. - 1870.)
Vodeće nacionalne književnosti: francuska, ruska, engleska književnost
Kratki sadržaj:
Temeljnom shemom ovog romana, u kojoj se, polazeći od zločina (ubojstva) kao fabularne osnovice, detaljizirano razrađuju karakteri glavnih junaka, njihova filozofska promišljanja, te daje prikaz "tipičnih" suvremenih društvenih i psiholoških pojava, Dostojevski će se poslužiti gotovo u svima svojim idućim romanima. Pripovijedanjem iz autorske perspektive koje neposredno prati misli i doživljaje glavnog junaka, studenta Raskoljnikova, hipersenzibilnoga i zadubljenog u svoja intenzivna promišljanja, postiže se suživljavanje čitatelja s prikazanim, a opisana zbivanja postaju efektnija. Središte romana zauzima Raskoljnikovljeva ideja o "velikom čovjeku" (nekoj ranoj verziji Nietzscheova nadčovjeka) koji stoji iznad uobičajenih društvenih i moralnih pravila, te mu ih je - radi "ostvarenja većeg dobra za velik broj ljudi" - dopušteno prekršiti i to bez ikakva kajanja. Svojstveno Dostojevskomu, ta je ideja iznesena u novinskom članku (gotovo svi njegovi središnji junaci neke su vrste "pisci"), a igra oko razotkrivanja njegova sadržaja i smisla poklapa se s razdradbom osnovne ideje te daje uvid u motivaciju za umorstvo. Junak odlučuje počiniti zločin kao ispit vlastitih vrijednosti, te ubije pokvarenu lihvaricu, "ljudsku uš", ne bi li sebi dokazao kako je nadređen "masi", uzimajući pritom za imitativne modele povijesne osobe poput Napoleona i Cezara. Raskoljnikov je tipični "blijedi zločinac" koji ne može podnijeti svoj prijestup, te ga ubrzo nakon izvršena zločina, kao ploda "nezdravih" utjecaja zapadnoeuropskih ideja, sve više obuzima grizodušje, u kojem do izražaja dolazi njegov urođeni osjećaj za moral, pravdu i humanost. Neprekidnim racionalističkim analizama i nihilizmu Raskoljnikova suprotstavljena je intuitivnost, osjećajnost i religioznost "posrnule žene" Sonje Marmeladove, koja u romaneskni svijet unosi lajtmotiv uskrsnuća od mrtvih, u čijoj će snažnoj simbolici junak doživjeti i razrješenje svoje sudbine. Nakon ubojstva, Raskoljnikovljevu raniju osobnost postupno "rastaču" dva neovisna utjecaja. S jedne strane susrećemo iskusna i lucidna policijskog istražitelja Porfirija, koji se gotovo poigrava junakom navodeći ga na priznanje krivnje: taj je utjecaj usmjeren na (prema autorski sugeriranoj "psihologiji zločinca") Raskoljnikovljevu potrebu za priznanjem zločina i iskupljenjem u očima društva. S druge strane, Sonjin utjecaj provodi se u religijskom ključu, blaže i naizgled pasivnije, a junaka usmjeruje prema duševnoj preobrazbi te pomirbi sa sobom i svijetom. Kombinacija tih dvaju utjecaja dovest će Raskoljnikova naposljetku do javnog priznanja (na "ruski način", ljubljenjem tla) i pokajanja, čime se otvara put prema njegovoj duševnoj transformaciji, iskupljenju i "uskrsnuću". No junakova je preobrazba prihvaćanjem kazne sugerirana u epilog, pa tim svojim izlaženjem iz strogo shvaćenih fabularnih okvira ostaje samo na razini projekcije u neku moguću budućnost. Roman nudi realistički prodobne, ali i sentimentalno dirljive prikaze loših životnih uvjeta peterburške sirotinje. Posebna je pozornost posvećena obitelji Marmeladovih. U njezinoj propasti nije sadržana samo sugestvina nota društvene kritike nego i rješenje alternativno junakovu nihilizmu: čovjekova mogućnost pronalaženja dobrote, smisla i nade u religiji, u sustavu nadređene, božanske pravde. Bez temeljnog utjecaja na osnovni fabularni tijek, ali igrajući važnu ulogu u formiranju osnovnih ideja i kreiranju atmosfere, stoji galerija fascinantnih zlotvora i pokvarenjaka, te nešto bljeđa skupina pozitivnih likova. Zločin i kazna netipični je kriminalistički roman, koji na izvanjskoj razini uključuje sve njegove uobičajene elemnte (planiranje zlodjela i alibija, umorstvo, grabež, istragu, traganje za zločinčevim motivom, priznanje krivnje) s jednom značajnom devijacijom: ubojica je čitatelju unaprijed poznat. No takav naizgled neortodoksan postupak govori kako je žanr kriminalističkog romana piscu poslužio kao "izgovor", ne bi li napetim fabuliranjem postigao zanimljivost na recepcijskoj razini, te se zatim usredotočio na unutarnji, psihološko- idejni sloj romana. Kao što sugerira i sam naslov, roman ima relativno jednostavnu, simetričnu strukturu, koncentriranu najprije oko "zločina" kao svojevrsne "bolesti" i narušavanja strukture svijeta (koji je, istodobno, i sam prezentiran kao nenormalan i dehumaniziran), te zatim oko zločinčeve "kazne", prihvaćanjem koje se svijet restrukturira, ali ovaj put u pozitivnome, religijskome modusu. Suvremenici Dostojevskoga bili su iznenađeni mračnim prikazom ruskoga društva, nalik na "stravičnu fotografiju", adjelo je bilo shvaćeni ponajviše kao razračunavanje s ruskim nihilixmom, poput onoga u Turgenjevljevu romanu Očevi i djeca. Roman je ipak postao jednim od utjecajnijih djela u okvirima svjetske književnosti ponajprije zahvaljujući podrobnom psihologiziranju karaktera, zanimljivosti problematike te specifičnomu realističkom izrazu koji balansira između tipičnoga i reprezentativnoga s jedne te apsurdnoga i fatazmagoričnoga s druge strane.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma. Živio je teškim životom. Uz bijedu i siromaštvo, bolovao je od epilepsije te se morao suočiti sa smrtnom kaznom, zatvorom u Sibiru i umiranjem bližih članova obitelji. Da udovolji želji oca, upisuje u šesnaestoj godini vojnu akademiju te pohađa inženjerijsku akademiju. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ”Bijedni ljudi”, 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ”Zapisima iz mrtvog doma”, 1861.) ne samo da napušta već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ”Demoni”, 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.
Glavna su mu djela romani: ”Poniženi i uvrijeđeni”, ”Zločin i kazna”, “Bijesovi”, “Mladić”, ”Idiot” te ”Braća Karamazovi”, posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno.
- najznačajniji prethodnik moderne proze
"Mene nazivaju psihologom: to nije točno, ja sam samo realist u višem smislu riječi, tj. ja slikam svu dubinu čovjekove duše" (Dostojevski o sebi)
Kompozicija
- fabula je oblikovana oko ubojstva (sličnost s fabulom kriminalističkoga romana)
- pregledna radnja (pretežito kronološka, uz povremene retrospekcije)
fabularni tijek: - priprema za ubojstvo
- ubojstvo
- psihološko slamanje Raskoljnikova koji je stalno na rubu priznavanja zločina
Teme:
- želja za društvenom afirmacijom
- pitanje čovjekova identiteta
- pitanje čovjekove odgovornosti
- središnja tema - etičko pitanje: Ima li čovjek pravo u ime viših ciljeva ubiti drugoga čovjeka?
- Raskoljnikovljeva teorija po kojoj se ljudi dijele na "nižu" i "višu" vrstu, a iznimnim pojedincima sve je dopušteno (Jedna smrt za stotinu života) jer su oni pokretačka snaga čovječanstva
Vrsta romana:
- psihološki roman
- socijalni (društveni) roman
- roman ideja
Likovi:
- Rodion Romanovič Raskoljnikov - siromašni student željan društvene afirmacije
- Sonja - prostitutka, žena s dna društvene ljestvice; žena patnica
- Aljona Ivanovna - stara lihvarica koju je ubio Rodion Raskoljnikov
Stilska obilježja (realistička, modernistička)
- detaljno opisivanje prostora i likova
- pripovjedački postupci: unutrašnji monolog, dijalog, pripovijedanje, opisivanje
- opis prostora oblikuje lik: naglašava njegove osobine (socijalna uvjetovanost lika)
modernistička obilježja: literalno oblikovan život samih ideja, esejistički elementi (filozofske ideje), subjektivno vrijeme, nepouzdani pripovjedač (uz pripovijedanje u 3. licu), unutrašnji monolog
- elementi simbolizma (san, halucinacije, groteska)
Realizam
Književnopovijesno razdoblje
- realizam (1830. - 1870.)
Vodeće nacionalne književnosti: francuska, ruska, engleska književnost
Kratki sadržaj:
Temeljnom shemom ovog romana, u kojoj se, polazeći od zločina (ubojstva) kao fabularne osnovice, detaljizirano razrađuju karakteri glavnih junaka, njihova filozofska promišljanja, te daje prikaz "tipičnih" suvremenih društvenih i psiholoških pojava, Dostojevski će se poslužiti gotovo u svima svojim idućim romanima. Pripovijedanjem iz autorske perspektive koje neposredno prati misli i doživljaje glavnog junaka, studenta Raskoljnikova, hipersenzibilnoga i zadubljenog u svoja intenzivna promišljanja, postiže se suživljavanje čitatelja s prikazanim, a opisana zbivanja postaju efektnija. Središte romana zauzima Raskoljnikovljeva ideja o "velikom čovjeku" (nekoj ranoj verziji Nietzscheova nadčovjeka) koji stoji iznad uobičajenih društvenih i moralnih pravila, te mu ih je - radi "ostvarenja većeg dobra za velik broj ljudi" - dopušteno prekršiti i to bez ikakva kajanja. Svojstveno Dostojevskomu, ta je ideja iznesena u novinskom članku (gotovo svi njegovi središnji junaci neke su vrste "pisci"), a igra oko razotkrivanja njegova sadržaja i smisla poklapa se s razdradbom osnovne ideje te daje uvid u motivaciju za umorstvo. Junak odlučuje počiniti zločin kao ispit vlastitih vrijednosti, te ubije pokvarenu lihvaricu, "ljudsku uš", ne bi li sebi dokazao kako je nadređen "masi", uzimajući pritom za imitativne modele povijesne osobe poput Napoleona i Cezara. Raskoljnikov je tipični "blijedi zločinac" koji ne može podnijeti svoj prijestup, te ga ubrzo nakon izvršena zločina, kao ploda "nezdravih" utjecaja zapadnoeuropskih ideja, sve više obuzima grizodušje, u kojem do izražaja dolazi njegov urođeni osjećaj za moral, pravdu i humanost. Neprekidnim racionalističkim analizama i nihilizmu Raskoljnikova suprotstavljena je intuitivnost, osjećajnost i religioznost "posrnule žene" Sonje Marmeladove, koja u romaneskni svijet unosi lajtmotiv uskrsnuća od mrtvih, u čijoj će snažnoj simbolici junak doživjeti i razrješenje svoje sudbine. Nakon ubojstva, Raskoljnikovljevu raniju osobnost postupno "rastaču" dva neovisna utjecaja. S jedne strane susrećemo iskusna i lucidna policijskog istražitelja Porfirija, koji se gotovo poigrava junakom navodeći ga na priznanje krivnje: taj je utjecaj usmjeren na (prema autorski sugeriranoj "psihologiji zločinca") Raskoljnikovljevu potrebu za priznanjem zločina i iskupljenjem u očima društva. S druge strane, Sonjin utjecaj provodi se u religijskom ključu, blaže i naizgled pasivnije, a junaka usmjeruje prema duševnoj preobrazbi te pomirbi sa sobom i svijetom. Kombinacija tih dvaju utjecaja dovest će Raskoljnikova naposljetku do javnog priznanja (na "ruski način", ljubljenjem tla) i pokajanja, čime se otvara put prema njegovoj duševnoj transformaciji, iskupljenju i "uskrsnuću". No junakova je preobrazba prihvaćanjem kazne sugerirana u epilog, pa tim svojim izlaženjem iz strogo shvaćenih fabularnih okvira ostaje samo na razini projekcije u neku moguću budućnost. Roman nudi realistički prodobne, ali i sentimentalno dirljive prikaze loših životnih uvjeta peterburške sirotinje. Posebna je pozornost posvećena obitelji Marmeladovih. U njezinoj propasti nije sadržana samo sugestvina nota društvene kritike nego i rješenje alternativno junakovu nihilizmu: čovjekova mogućnost pronalaženja dobrote, smisla i nade u religiji, u sustavu nadređene, božanske pravde. Bez temeljnog utjecaja na osnovni fabularni tijek, ali igrajući važnu ulogu u formiranju osnovnih ideja i kreiranju atmosfere, stoji galerija fascinantnih zlotvora i pokvarenjaka, te nešto bljeđa skupina pozitivnih likova. Zločin i kazna netipični je kriminalistički roman, koji na izvanjskoj razini uključuje sve njegove uobičajene elemnte (planiranje zlodjela i alibija, umorstvo, grabež, istragu, traganje za zločinčevim motivom, priznanje krivnje) s jednom značajnom devijacijom: ubojica je čitatelju unaprijed poznat. No takav naizgled neortodoksan postupak govori kako je žanr kriminalističkog romana piscu poslužio kao "izgovor", ne bi li napetim fabuliranjem postigao zanimljivost na recepcijskoj razini, te se zatim usredotočio na unutarnji, psihološko- idejni sloj romana. Kao što sugerira i sam naslov, roman ima relativno jednostavnu, simetričnu strukturu, koncentriranu najprije oko "zločina" kao svojevrsne "bolesti" i narušavanja strukture svijeta (koji je, istodobno, i sam prezentiran kao nenormalan i dehumaniziran), te zatim oko zločinčeve "kazne", prihvaćanjem koje se svijet restrukturira, ali ovaj put u pozitivnome, religijskome modusu. Suvremenici Dostojevskoga bili su iznenađeni mračnim prikazom ruskoga društva, nalik na "stravičnu fotografiju", adjelo je bilo shvaćeni ponajviše kao razračunavanje s ruskim nihilixmom, poput onoga u Turgenjevljevu romanu Očevi i djeca. Roman je ipak postao jednim od utjecajnijih djela u okvirima svjetske književnosti ponajprije zahvaljujući podrobnom psihologiziranju karaktera, zanimljivosti problematike te specifičnomu realističkom izrazu koji balansira između tipičnoga i reprezentativnoga s jedne te apsurdnoga i fatazmagoričnoga s druge strane.