Ranko Marinković, Ruke
Ranko Marinković je bio esejist, romanopisac, dramatičar te suvremeni hrvatski pripovjedač. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu Visu na istoimenom otoku gdje je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvotno u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studij na Filozofskom fakultetu. Pisanjem se bavio već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan "Albatros", njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to "Hiljadu i jedna noć", "Sunčana je Dalmacija", "Balonjeri pod balkonom". Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata uhićen je u Splitu te je vrijeme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem. Knjigu "Proze" i dramu "Albatros" objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu "Geste i grimase". Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dvije godine nakon toga objavio je "Ruke", pripovjedačku zbirku. Drama "Glorija" prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih suvremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. "Poniženje Sokrata" objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman "Kiklop" koji je i više puta nagrađivan. Nakon toga objavio je još roman "Zajednička kupka" i "Never more".
ANĐEO
Naglasak je na u noveli na unutrašnjem majstorovu proživljavanju. Iako pokušava sam sebe zavarati, bolesni majstor sve jasnije uvida da je Lojz neiskren, da samo čeka njegovu smrt. Upravo zbog toga majstor ne može završiti svoj nadgrobni spomenik kojim bi izrazio sebe kao umjetnika - umjesto izaraza lica koji je želio dobiti (tuga, snaga anđela), anđeo na spomeniku imao je glupavo, prijetvorno Lojzekovo lice.
Anđeo je priča o klesaru Albertu Knezu, knezu medu klesarskim obtnicima, majsoru kojega su i neki kipari smatrali umjetnikom. Istovremeno, to je novela koja se bavi temom života kao ironije: majstor smatra da je pomogao malome Lojzu, a Lojz ga se, kao odrastao čovjek, samo želio sto prije riješiti. Time majstorov život postaje bezvrijedan, a Lojzek postaje dobra osoba koja mu to daje na znanje, osoba koja nasljeđuje njegov posjed, ali i njegov život (majstorova supruga Frida).
Ironičan smisao novele - Lojzje pravo lice anđela (nadgobnoga spomenika majstoru) - sve je privid, stvarna je samo sebičnost.
RUKE
U noveli su dijelovi tijala antropomorfizirani (ruke, noge, obraz), a sve je uklopljeni u stvaran kontekst (2. svj. rat).
KOMPOZICIJA
Uvodni dio:
-pripovjedač gleda ispred sebe (čovjeka čije su) ruke prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj.
- Lijeva se mazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije.
Središnji dio:
- pripovjedač prati razgovor, a kasnije i svađu Lijeve i Desne.
- Lijeva:- raspjevana, emotivna
- ne zna pisati i čitati, ali zna držati knjigu
- ne vjeruje riječima: one prevare čovjeka, čovjek često kaže ono što ne misli (Riječi su maska.)
- nije izgubila vezu s prirodom. lijeva ide za intuicijom, pokretom, naslućenim, a ne izovorenim
- Desna: - ozbiljna, razumna
- zna pisati (iako ne zna čitati), zna listati knjigu...
- vjeruje riječima
- vodi konverzaciju, nastupa, širi horizonte
- postavila se između čovjeka i prirode
- pazi da netko ne uvrijedi čast
- racionalna: ona radi, čini i djeluje.
Završni dio
- incident na ulici
- prolazak Djevojčice i Dječaka, Dječakova drskost (pljuvanje), okrutnost Desne (udara Dječaka), dolazak oca
- ruke se ujedinjuju tijekom fizičkog sukoba s Ocem
- pad:dvije okrvavljene ruke na asfaltu.
- pomirenje i zajednički odlazak: a obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.
PRAH
Početak novele - neobično predstavljanje lika jezicnom igrom: Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno kao krila galeba. Na nju je upozoravam neka ga piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, on nije Jaoukio, nije Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin,a ne neki tamo Tauko Jau-Kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu (…).
U središtu je novele lik staroga čudaka Tonka pl. Jankina koji nije mogao nakon jedanaest godina preboljeti svoju veliku ljubav Anu. Sadržaj je novele usmjeren na pokazivanje njegova unutrašnjeg svijeta.
Drugi je sloj novele odnos staroga i novoga vremena: staro je vrijeme predstavljeno likovima Tonka i starice (na brodu), a novo vrijeme likom geometra, Anina muža. Ana je poveznica tih dvaju vremena: ona je istovremeno idealizacija staroga vremena i običnost novoga vremena.
Završetak novele simbolično pokazuje kako Tonko pripada nekom drugom vremenu, a sada se našao u zagrljaju novoga doba koje je promijenilo sve ono do čega mu je nekada bilo stalo. Marinković uvodi pirandelovski potez lika koji se želi izboriti za igranje svoje uloge do kraja.
ZAGRLJAJ
Pripovjedač- Marinković polazi od Pirandellove teze da je u čovjekovo JA rascijepljeno na bezbroj ličnosti.
U svojoj je noveli uveo tri uloge: - autorsko ja (lik, književnik koji pokušava pisati)
- pripovjedačko ja (pripovjedač koji vodi dijalog s likom, tj. autorskim ja)
- treće ja (sam književnik Ranko Marinković koji piše novelu)
Tema: pisanje – opservacija, promatranje, analiza postupka.
Kompozicija
-Uvodni dio: pisac pokušava nešto napisati, pripovjedač ga promatra. Nakon neuspjelog pokušaja pisanja (samo prva rečenica) pisac izlazi na ulicu.
- Središnji dio: pisac izlazi, gleda ljude na ulici i razmišlja o tome kako odabrati temu za djelo. Stvarnost (ulica,obala) - šjor Bepo i šjor Bernardo, finac, žandar, žandar (sam hoda obalom), a pisac ga prati, pisac zagrli žandara, izabrao je TEMU.
- Završni dio: Posljednje stranice novele propituju odnos umjetnosti i života. Temeljno je pitanje simbolike zagrljaja na kraju novele.
Ranko Marinković je bio esejist, romanopisac, dramatičar te suvremeni hrvatski pripovjedač. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu Visu na istoimenom otoku gdje je završio i pučku školu. Gimnaziju je pohađao prvotno u Splitu, ali ju je završio u Zagrebu. Nakon toga upisao je studij na Filozofskom fakultetu. Pisanjem se bavio već u gimnaziji, a proslavio se kao dramatičar i to 1939. godine kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu prikazan "Albatros", njegova prva drama groteska. Uskoro, iste te godine, objavio je i svoje proze i to "Hiljadu i jedna noć", "Sunčana je Dalmacija", "Balonjeri pod balkonom". Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata uhićen je u Splitu te je vrijeme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem. Knjigu "Proze" i dramu "Albatros" objavio je 1948. godine, dok je već nakon dvije godine, 1951. objavio knjigu "Geste i grimase". Iste te godine na Akademiji za kazališnu umjetnost postao je i profesor dramaturgije. Dvije godine nakon toga objavio je "Ruke", pripovjedačku zbirku. Drama "Glorija" prvi puta je izvedena 1955. godine te je isti čas proglašena kao jedna od najboljih suvremenih drama. Objavljena je odmah 1956. godine. "Poniženje Sokrata" objavio je 1959. godine, a 1965. i najbolji roman "Kiklop" koji je i više puta nagrađivan. Nakon toga objavio je još roman "Zajednička kupka" i "Never more".
ANĐEO
Naglasak je na u noveli na unutrašnjem majstorovu proživljavanju. Iako pokušava sam sebe zavarati, bolesni majstor sve jasnije uvida da je Lojz neiskren, da samo čeka njegovu smrt. Upravo zbog toga majstor ne može završiti svoj nadgrobni spomenik kojim bi izrazio sebe kao umjetnika - umjesto izaraza lica koji je želio dobiti (tuga, snaga anđela), anđeo na spomeniku imao je glupavo, prijetvorno Lojzekovo lice.
Anđeo je priča o klesaru Albertu Knezu, knezu medu klesarskim obtnicima, majsoru kojega su i neki kipari smatrali umjetnikom. Istovremeno, to je novela koja se bavi temom života kao ironije: majstor smatra da je pomogao malome Lojzu, a Lojz ga se, kao odrastao čovjek, samo želio sto prije riješiti. Time majstorov život postaje bezvrijedan, a Lojzek postaje dobra osoba koja mu to daje na znanje, osoba koja nasljeđuje njegov posjed, ali i njegov život (majstorova supruga Frida).
Ironičan smisao novele - Lojzje pravo lice anđela (nadgobnoga spomenika majstoru) - sve je privid, stvarna je samo sebičnost.
RUKE
U noveli su dijelovi tijala antropomorfizirani (ruke, noge, obraz), a sve je uklopljeni u stvaran kontekst (2. svj. rat).
KOMPOZICIJA
Uvodni dio:
-pripovjedač gleda ispred sebe (čovjeka čije su) ruke prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj.
- Lijeva se mazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije.
Središnji dio:
- pripovjedač prati razgovor, a kasnije i svađu Lijeve i Desne.
- Lijeva:- raspjevana, emotivna
- ne zna pisati i čitati, ali zna držati knjigu
- ne vjeruje riječima: one prevare čovjeka, čovjek često kaže ono što ne misli (Riječi su maska.)
- nije izgubila vezu s prirodom. lijeva ide za intuicijom, pokretom, naslućenim, a ne izovorenim
- Desna: - ozbiljna, razumna
- zna pisati (iako ne zna čitati), zna listati knjigu...
- vjeruje riječima
- vodi konverzaciju, nastupa, širi horizonte
- postavila se između čovjeka i prirode
- pazi da netko ne uvrijedi čast
- racionalna: ona radi, čini i djeluje.
Završni dio
- incident na ulici
- prolazak Djevojčice i Dječaka, Dječakova drskost (pljuvanje), okrutnost Desne (udara Dječaka), dolazak oca
- ruke se ujedinjuju tijekom fizičkog sukoba s Ocem
- pad:dvije okrvavljene ruke na asfaltu.
- pomirenje i zajednički odlazak: a obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.
PRAH
Početak novele - neobično predstavljanje lika jezicnom igrom: Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno kao krila galeba. Na nju je upozoravam neka ga piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, on nije Jaoukio, nije Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin,a ne neki tamo Tauko Jau-Kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu (…).
U središtu je novele lik staroga čudaka Tonka pl. Jankina koji nije mogao nakon jedanaest godina preboljeti svoju veliku ljubav Anu. Sadržaj je novele usmjeren na pokazivanje njegova unutrašnjeg svijeta.
Drugi je sloj novele odnos staroga i novoga vremena: staro je vrijeme predstavljeno likovima Tonka i starice (na brodu), a novo vrijeme likom geometra, Anina muža. Ana je poveznica tih dvaju vremena: ona je istovremeno idealizacija staroga vremena i običnost novoga vremena.
Završetak novele simbolično pokazuje kako Tonko pripada nekom drugom vremenu, a sada se našao u zagrljaju novoga doba koje je promijenilo sve ono do čega mu je nekada bilo stalo. Marinković uvodi pirandelovski potez lika koji se želi izboriti za igranje svoje uloge do kraja.
ZAGRLJAJ
Pripovjedač- Marinković polazi od Pirandellove teze da je u čovjekovo JA rascijepljeno na bezbroj ličnosti.
U svojoj je noveli uveo tri uloge: - autorsko ja (lik, književnik koji pokušava pisati)
- pripovjedačko ja (pripovjedač koji vodi dijalog s likom, tj. autorskim ja)
- treće ja (sam književnik Ranko Marinković koji piše novelu)
Tema: pisanje – opservacija, promatranje, analiza postupka.
Kompozicija
-Uvodni dio: pisac pokušava nešto napisati, pripovjedač ga promatra. Nakon neuspjelog pokušaja pisanja (samo prva rečenica) pisac izlazi na ulicu.
- Središnji dio: pisac izlazi, gleda ljude na ulici i razmišlja o tome kako odabrati temu za djelo. Stvarnost (ulica,obala) - šjor Bepo i šjor Bernardo, finac, žandar, žandar (sam hoda obalom), a pisac ga prati, pisac zagrli žandara, izabrao je TEMU.
- Završni dio: Posljednje stranice novele propituju odnos umjetnosti i života. Temeljno je pitanje simbolike zagrljaja na kraju novele.