Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja. Miroslav Krleža rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci. Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti. Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom. Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije. Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak. Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela: u prvom dijelu: dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
u drugom dijelu: prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno
U romanu se očituje Krležina želja za tematiziranjem ključnih europskih intelektualnih ideja i etičkih dilema, a na razini oblikovnog postupka očita je snažna veza s Proustom (duga rečenica zasićena detaljnim opisima boja, zvukova i mirisa, neprekidne reevokacije prošlih zbivanja).
Roman Povratak Filipa Latinovicza (1932) je prvi moderni hrvatski roman. U njegovu središtu je lik slikara Filipa Latinovicza koji se nakon mnogo vremena vraća u rodni grad u potrazi za vlastitim identitetom.
Egzistencijalna tema (traganje za vlastitim identitetom) - Otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće- to je duhovni „prtljag“ s kojim se Latinovicz vraća iz svijeta ne bi li, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz djetinjstva akomulirao novu životnu i umjetničku snagu. Zato se i može reći da je slikarev dolazak u rodni kraj „povratak fizički i povratak psihički“: bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalna potraga za izgubljenim uporištem, životnom neposrednošću i svježinom prvih emocija.
Likovi:
Filip - on je tipični intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv i egzaltiran do te mjere da ponekad iskazuje manijakalne crte. On je prije svga čovjek koji u svojoj otuđenosti i sveopćoj skepsi koja je vladala europskim duhovnim prostorom pokušava pronaći neko čvrsto uporište. Psihički je rastrojen i melankoličan lik (ne zna tko mu je otac, gdje pripada niti tko je on sam). Srami se što je dio snobovskog društva te osjeća osamljenost i otuđenost jer se ne uklapa u takav svijet lopova, sumnji i nepovjerenja.. Riječ OGENJ vraća ga u prošlost i daje mu osjećaj pripadnosti; kada čuje riječ FRAJLE vrijeme staje tj. prošlost, sadašnjost i budućnost postaju jedno.
Regina – Filipova majka. Bila je hladna prema njemu, njihov odnos je bio bez topline, iskrenosti, osjećaja i povezanosti. Dobro se oblači i šminka (nosi masku) kako bi se uzdigla od ostalih i na neki način zataškala svoju bludnost. Koristi Filipa da se uzdigne u društvu (ističe da je inteligentan i pametan umjetnik). Filip ju vidi kao bludnu staru ženu, dokaz tog je portret koji je naslikao.. Preko slike izražava svoj pravi odnos prema njoj.
Kratki sadržaj:
Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine. Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin. Od tada živi na ulici cijelo vrijeme. Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva. Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana. Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici. Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku. Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja. Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju. Filipa je ta slika mučila godinama. Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi. Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”. Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac. Otišao je u gostionicu i naručio piće. Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni. Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu
Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila. Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio. U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”. Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio. Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu. U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel. Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti. Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom. Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem (Joža Horvat). Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd. Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati). Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu. Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila. Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine. Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika.U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku. On je zatim odustao od slikanja. Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog.Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”. Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu. Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega. Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog. Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao. Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio. Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega. Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost. Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik. Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo. Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio. Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati. Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje. Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala. Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav. Baločanski je tada izjurio van iz sobe. Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke. Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu. Baločanski joj je prerezao grkljan.
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja. Miroslav Krleža rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci. Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti. Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom. Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije. Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak. Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela: u prvom dijelu: dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
u drugom dijelu: prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno
U romanu se očituje Krležina želja za tematiziranjem ključnih europskih intelektualnih ideja i etičkih dilema, a na razini oblikovnog postupka očita je snažna veza s Proustom (duga rečenica zasićena detaljnim opisima boja, zvukova i mirisa, neprekidne reevokacije prošlih zbivanja).
Roman Povratak Filipa Latinovicza (1932) je prvi moderni hrvatski roman. U njegovu središtu je lik slikara Filipa Latinovicza koji se nakon mnogo vremena vraća u rodni grad u potrazi za vlastitim identitetom.
Egzistencijalna tema (traganje za vlastitim identitetom) - Otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće- to je duhovni „prtljag“ s kojim se Latinovicz vraća iz svijeta ne bi li, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz djetinjstva akomulirao novu životnu i umjetničku snagu. Zato se i može reći da je slikarev dolazak u rodni kraj „povratak fizički i povratak psihički“: bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalna potraga za izgubljenim uporištem, životnom neposrednošću i svježinom prvih emocija.
Likovi:
Filip - on je tipični intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv i egzaltiran do te mjere da ponekad iskazuje manijakalne crte. On je prije svga čovjek koji u svojoj otuđenosti i sveopćoj skepsi koja je vladala europskim duhovnim prostorom pokušava pronaći neko čvrsto uporište. Psihički je rastrojen i melankoličan lik (ne zna tko mu je otac, gdje pripada niti tko je on sam). Srami se što je dio snobovskog društva te osjeća osamljenost i otuđenost jer se ne uklapa u takav svijet lopova, sumnji i nepovjerenja.. Riječ OGENJ vraća ga u prošlost i daje mu osjećaj pripadnosti; kada čuje riječ FRAJLE vrijeme staje tj. prošlost, sadašnjost i budućnost postaju jedno.
Regina – Filipova majka. Bila je hladna prema njemu, njihov odnos je bio bez topline, iskrenosti, osjećaja i povezanosti. Dobro se oblači i šminka (nosi masku) kako bi se uzdigla od ostalih i na neki način zataškala svoju bludnost. Koristi Filipa da se uzdigne u društvu (ističe da je inteligentan i pametan umjetnik). Filip ju vidi kao bludnu staru ženu, dokaz tog je portret koji je naslikao.. Preko slike izražava svoj pravi odnos prema njoj.
Kratki sadržaj:
Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine. Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin. Od tada živi na ulici cijelo vrijeme. Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva. Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana. Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici. Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku. Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja. Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju. Filipa je ta slika mučila godinama. Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi. Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”. Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac. Otišao je u gostionicu i naručio piće. Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni. Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu
Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila. Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio. U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”. Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio. Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu. U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel. Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti. Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom. Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem (Joža Horvat). Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd. Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati). Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu. Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila. Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine. Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika.U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku. On je zatim odustao od slikanja. Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog.Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”. Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu. Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega. Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog. Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao. Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio. Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega. Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost. Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik. Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo. Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio. Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati. Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje. Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala. Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav. Baločanski je tada izjurio van iz sobe. Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke. Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu. Baločanski joj je prerezao grkljan.